Posljednji dani
Galerija Svjetlo, Zagreb, prosinac 2025.
U prosincu 2024. dobivam dozvolu da, prije konačnog okretanja ključa u bravi, provedem jedno jutro u zgradi koja je od 1878., u francuskom Orléansu, sjedište Ženske učiteljske škole s internatom, a kasnije, regionalna Pedagoška akademija. Troškovi grijanja već su godinama « previsoki », lanjski kvar parne kotlovnice proglašen je « nepopravljivim » a njezina zamjena « nerentabilnom ». Unatoč peticijama i štrajkovima osoblja te prosvjedima studenata, gradske su vlasti, kao vlasnik zgrade, odlučile iseliti Akademiju, a zgradu prodati privatnim investitorima. Smještena u centru grada, zgrada sada zjapi prazna i čeka temeljitu prenamjenu ili, u najgorem slučaju, rušenje.
U zgradu, u kojoj sam neko vrijeme studirala i živjela, ulazim s rolom kolor-filma od 800 ASA. Gotovo sve je već odneseno. Osim mirisa i boja, ostaju zavjese, tapete i ogledala. Vježbam pažnju pogleda kročeći praznim hodnicima, otvarajući zatvorena vrata, penjući se bezbrojnim stubištima, nastojeći uhvatiti punctum zgrade uz namjerno ograničen broj mogućih fotografija.
« Ovo-je-bilo » : u konačnici petnaest analognih snimki tvori mapu posljednjih dana ove zgrade koja dijeli sudbinu s mnogima njoj sličnima u različitim urbanim područjima - pa i Zagrebu.
Na velikoj staklenoj stijeni galerije Svjetlo postavljam jednu od orleanskih fotografija, ispisanu na prozirnoj samoljepljivoj foliji kakva se koristi u reklamnom oglašavanju na vitrinama. U gornjem, manjem izlogu nalazi se zavjesa koja podsjeća na onu s fotografije, ali i aludira na brojne danas zatvorene uslužne i obrtničke radnje u neposrednoj blizini galerije Svjetlo, osobito u Ilici. Prozirnost fotografije poziva na refleksiju - istovremeno fizikalnu (odsjaj unutrašnjosti galerije reflektira se u fotografiji, i obrnuto) i misaonu (što se uistinu skriva iza metaforičke zavjese?) te nagovješćuje nestalnost prostora - i njegove percepcije.
Minimalistički postav u suprotnosti je s identičnom, ali napuštenom vitrinom s desne strane, oblijepljenom raznoraznim plakatima koji, zbog svoje gustoće, kratkotrajnosti i učestalosti na brojnim sličnim lokacijama gube svoju pragmatičnu svrhu : vidimo ih, ali ih ne gledamo. Isto se događa i s urbanim ruševinama, svjedocima ne samo prolaznosti vremena već i promjena društvenih poredaka u kojima se mijenjaju kriteriji prioriteta.
Kao što je inicijativa preobrazbe jednog lokala u umjetnički prostor simbol otpora, tako i moj rad, koji se poigrava semiotikom oglašavanja u vitrinama izloga, nastoji dati drukčiju, novu vidljivost prostorima « koji ostaju » i postoje i dalje nakon što su izgubili izvornu funkciju. Te ruševine - napuštene zgrade, lokali, izlozi - koje često više i ne primjećujemo jer su gubitkom svrhe postale « prozirne », dokumenti su postojanja : umjetničke akcije, poput svovjevrsnog palimpsesta, mogu im podariti novu vidljivost, kako bi se iznova promatralo i promišljalo ono što nije uništeno, i što ne smije biti zaboravljeno
