Nina Rendulić

Osebujnom igrom percepcije pejzaž promatran kroz prozor jurećeg vlaka povremeno se iz slijeda pokretnih slika pretvara u jedinstvenu, neprekinutu figuru čiji se motivi prelijevaju iz jednog u drugi, ovisno o brzini kretanja i razini posvećene pažnje. U toj promjeni perspektive jedina čvrsta točka ostaje vlastita, titrajuća zjenica.

Spletom okolnosti, zbog neispravnog fotoaparata, crnobijela rola s trideset i šest snimaka nije se okretala dovoljno brzo, dovoljno daleko: svaki je prethodni snimak zaklanjao onaj sljedeći, zbog čega rez postaje nemoguć. Ove se pomične trake promatraju kao cjelina, ali teško je oduprijeti se ispitivanju detalja: osim arhitektonskih fragmenata Zagreba, kroz mrak se pomaljaju začudne riblje oči, morske orgulje, ZG ZG ZG, kristali, poljupci, « mi smo vječni i mladi »…

Dvije su godine te fotografije ležale u arhivima « za kasnije »: sada je došlo vrijeme simboličkog povratka Zagrebu, u kojemu, unatoč odsutnosti čvrste točke, Medvednica iz aviona poprima obrise onog ljubavno poznatog.