Došlo je vrijeme simboličkog povratka Zagrebu u kojemu, unatoč odsutnosti čvrste točke, Medvednica iz aviona poprima obrise onog ljubavno poznatog. Motivi grada ulijevaju se jedni u druge, otvarajući prostor novim pejzažima, kao s one strane zrcala. U toj namjernoj slučajnosti svaki posjet Zagrebu postaje potraga za podatnošću – točkom susreta statike i dinamike, navike i novosti.

Ovo je priča o povratku onome poznatom koje više ne postoji. Bila sam odsutna 15 godina. A i kada sam dolazila, jednom ili dvaput godišnje, bila sam zaokupljena stvaranjem novog identiteta u stranoj zemlji. A onda se u ožujku 2025. tata razbolio. Tijekom deset mjeseci koji su prethodili njegovoj smrti nebrojeno sam puta dolazila i odlazila. Raspršene pažnje fotografiram sav mogući Zagreb oko sebe, ganjajući iluziju da se vrijeme može usporiti upornim zaustavljanjem prostora. U 15 godina Zagreb se promijenio. Promijenila sam se i ja. No čak i dok tražim nove obzore, nehotično hodam uvijek istim ulicama. Nad ničim više nemam kontrolu.

Zato se odlučujem na vježbanje života. Svaki put okidam 36 fotografija, vraćam film na početak i snimam ponovno. U kompoziciji ovih fotografija sve je prepušteno slučaju. Dvostruke ekspozicije nastaju preklapanjem različitih trenutaka, mjesta i pogleda. Grad se pojavljuje kao palimpsest, slojevita točka susreta tragova zaboravljene prošlosti i izmaštane sadašnjosti. Slučaj postaje metoda, a fotografija prostor pregovaranja između neminovnosti žalovanja i nužnosti života. Nastale u ispreplitanju dolazaka i odlazaka, njihov je prostor upravo ono međuvrijeme: trenutak u kojemu sjećanje i pogled još uvijek pregovaraju o onome što će ostati. Ciklus je gotovo u cijelosti snimljen na crno-bijelom filmu; jedina fotografija u boji nastala je nakon tatine smrti. Prokleta mogućnost izbora postoji za slike iz života, no ne i za život sam. No možda je i to već dobar početak.